Hi.Nisam ništa dugo pisala jednostavno nisam imala
inspiracije.
Naslov je samo dio iz jedne pjesme.
Neznam od kuda da krenem. Čitala sam tuđe postove i većina njih bi se svrstala pod
one tužne postove. Osjećajne. Neki postovi su me podsjetili na drage osobe kojih više nema.
Na one dane ,one sretne dane. i na dane kada svijet nije bio po mom.
Mnogi su me pitali o kome je riječ u mojoj poeziji. Dali je u pitanju neka stvarna osoba.
Riječ je o mojoj prošlosti . O dvijema osobama koje su ležale u meni. Jedna je bila osjećajna,
dobra... a druga , druga je bila bahata,pokvarena,mrzovoljna,sebična...Možda ne rezumijete
o čemu pišem. Možda vam se ovo čini glupim... Bilo je to nešto u meni . To nešto
osjećajno. To nešto što je plakalo noću. To nešto što se smijalo ,a opet bilo nesretno i izgubljeno.
To nešto... maleno i zaigrano. To nešto je nestalo... Uništila ga je bahatost,licimjernost,zloća...
To nešto nije imalo slobodu. Ali sada je slobodno. U meni je ostalo ono nešto... opet osjećajno
,ali ne na taj isti način. Nešto razmaženo i bezobrazno. Ali opet zaigrano i sretno. Nešto što
ne mari za tuđim osjećajima , ali ipak je spremno pomoći... Ostalo je nešto što vjeruje u budućnost...
i nada se boljem. Ono nešto što je izgubilo svoje JA. I zado trčim u budućnost. Tražim svoje ja.
Komentirajte volim^^
|